Voda koja teče Dubrovnikom od 1438.
Voda koja teče Dubrovnikom od 1438.
Boca u tvojim rukama dio je duge priče o gradu koji je oduvijek znao kako se brinuti o vodi. Dubrovčani su još u 15. stoljeću izgradili renesansni vodovodni sustav koji je zauvijek promijenio svakodnevni život u gradu — poboljšao higijenu, pokrenuo industriju i stvorio fontane koje su postale srce javnog života.
O EU projektu VALUE Plus
Pilot projekt koji provodi Dubrovačka razvojna agencija DURA kao partner na projektu Value Plus nosi naziv „Valorizacija dubrovačkog renesansnog vodovoda”.
Projekt VALUE Plus provodi se u sklopu programa Interreg Italija Hrvatska. Projekt predstavlja kapitalizaciju rezultata prethodnog projekta VALUE te je usmjeren na jačanje uloge kulture i održivog turizma u gospodarskom razvoju, socijalnoj inkluziji i društvenim inovacijama prekograničnog područja. Glavni ciljevi uključuju diversifikaciju turističkih tokova, odmicanje turizma od obalnih područja prema zaleđu bogatom kulturnom ponudom te poboljšanje pristupačnosti kulturne baštine, s posebnim naglaskom na osobe s invaliditetom.
U Dubrovniku, fokus pilota je izrada tehničke dokumentacije za obnovu i interpretaciju trase renesansnog vodovoda kao pješačke staze koja povezuje lokalitete i priča priču o vodi – resursu koji oblikuje i prirodu i kulturu. Kroz ovu inicijativu želimo pokazati kako stručno vođena interpretacija može doprinijeti očuvanju i razumijevanju baštine te usmjeravanju posjetitelja izvan uobičajenih i opterećenih lokacija.
Povijest dubrovačkog renesansnog vodovoda
Dubrovačko okružje bogato je izvorima vode. Osim rijeke Omble, na širem prostoru nalaze se mnogobrojni prirodni izvori, rječice i potoci. Od svojih početaka grad se oslanjao na prirodne izvore vode, pučeve, kao i na cisterne i gustijerne u kojima se skupljala kišnica. Zbog duge sušne sezone tijekom toplih ljetnih mjeseci dubrovačke javne cisterne bi često presušile, a voda u pučevima postala bi preslana.
Dubrovački Senat dugo je planirao izgradnju velikog vodovoda. Potreba za vodom bila je sve veća pa je Veliko vijeće na svojoj sjednici 2. lipnja 1436. godine donijelo odluku o gradnji kanala s izvorskom vodom iz sela Šumet koji se nalazi na nadmorskoj visini od 109 metara u zaleđu grada. Razlika u visini bila je glavni uvjet za kretanje vode slobodnim padom, a izvor Omble nije bio prikladan jer se nalazi prenisko. Najzahtjevniji dio radova morao se obaviti u Šumetu, a zatim su se radovi kretali dužinom Rijeke Dubrovačke do Nuncijate te od Nuncijate do završetka vodovodnog kanala.
Vijeće umoljenih imenovalo je 3 plemića sa zadatkom da svakog tjedna utvrde stanje radova. Definirane su karakteristike gradnje vodovoda, dimenzije kanala, način obrade, izgradnja malih prolaznih depozita s filterima… Većina materijala iz kojeg se gradio vodovod mogla se naći u neposrednoj blizini trase i prema ugovoru izvođačima je bilo dopušteno da ga koriste bez naknade (kamen, vapno, drvo, crvenica i pijesak).
Filip de Diversis, poznati pedagog koji je djelovao u Dubrovniku u djelu Opis slavnoga grada Dubrovnika iz prve polovice 15. st. napisao je poglavlje O izumiteljima i graditeljima koji su doveli izvorsku vodu. Vodovod su proveli Onofrio de Giordano della Cava i Andrea de Bulbito. Na Konalu iznad grada de Bulbito je izgradio dva odvojka, jedan za radionice na Pilama, a drugi u visini Minčete za prostor grada. Na tom dijelu uredio je i dodatno izgradio niz mlinova iznad Posata.
Onofrio je doveo vodu unutar grada i sagradio veliku i malu fontanu na početku i kraju Place. Za manju fontanu zaslužan je Petar Martinov iz Milana koji je sagradio niz kamenih reljefa na njezinom središnjem dijelu. Uz Malu Onofrijevu fontanu stajala je nekad i Žudioska fontana, koja je odlukom austrijskih vlasti u 19. st. premještena na Pile. Fontane u Kneževu dvoru i na Taboru također su se napajale vodom iz renesansnog vodovoda. Sve fontane služile su kao društvena okupljališta i mjesta dijeljenja života, posebno fontana Međed na početku dubrovačkog druma, polazna i dolazna točka nebrojenim trgovcima.
Izgradnja vodovoda s dvije fontane u gradu bio je projekt čiji je značaj obilježio daljnji razvoj Dubrovnika, poboljšao životni standard, čistoću i sanitarno-higijenske uvjete te značajno doprinio razvoju industrije.
